
Uvod
Policija u svakom društvu predstavlja organ koji nosi najveću odgovornost u sferi neposrednog dodira države i građana. Ona je čuvar javnog reda i mira, garant bezbednosti građana i instrument ostvarenja vladavine prava. Međutim, upravo zbog te uloge, policija ima u rukama ovlašćenja koja su po prirodi stvari nasilna: lišavanje slobode, upotreba sredstava prinude, ograničenje prava na kretanje i izražavanje. Upravo zato se postavlja pitanje – gde je granica između zakonitog vršenja policijskih poslova i zloupotrebe, između upotrebe sile i mučenja, između legitimne intervencije i krivičnog dela?
U ovom tekstu analiziraćemo krivičnopravne aspekte zlostavljanja i mučenja od strane policije, prekoračenje službenih ovlašćenja i praktične posledice po žrtve i društvo. Osvrnućemo se i na međunarodne standarde, ustavne garancije i domaće propise, te ćemo dati konkretne savete građanima i advokatima kako da se bore protiv ovakvih pojava.
1. Pravni okvir
1.1. Ustavna garancija
Ustav Republike Srbije (čl. 25) garantuje nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta i izričito zabranjuje svaku vrstu mučenja, nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja. Ovo je apsolutna zabrana – ne postoji vanredno stanje, rat ili naredba pretpostavljenog koji bi opravdali mučenje. Ustav takođe u čl. 12 propisuje načelo zakonitosti delovanja državnih organa: svi postupci moraju imati jasan pravni osnov.
1.2. Krivični zakonik
Krivični zakonik Republike Srbije predviđa više dela relevantnih za analizu:
- čl. 137 – Zlostavljanje i mučenje: službeno lice koje upotrebom sile, pretnji ili drugog načina nanosi drugome težak bol ili patnju radi zastrašivanja, kažnjavanja ili iznuđivanja priznanja;
- čl. 136 – Prisiljavanje: ko drugog prinuđuje da nešto učini, trpi ili propusti upotrebom sile ili pretnje;
- čl. 132 – Povreda ravnopravnosti: u slučaju diskriminacije u policijskom postupanju;
- čl. 359 – Zloupotreba službenog položaja;
- čl. 361 – Prekoračenje ovlašćenja u službi: kada službeno lice postupa preko granica ovlašćenja i time drugome nanese štetu ili povredu prava.
1.3. Međunarodni standardi
Srbija je potpisnica Konvencije protiv mučenja (UN CAT), Evropske konvencije o ljudskim pravima (čl. 3 – zabrana mučenja) i Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Svi ti dokumenti apsolutno zabranjuju mučenje i obavezuju državu na efikasnu istragu svakog navodnog slučaja.
2. Razlikovanje pojmova: zakonita sila – zlostavljanje – mučenje
2.1. Zakonita upotreba sile
Policija ima pravo da upotrebi silu kada je to neophodno da bi savladala otpor, sprečila bekstvo ili zaštitila život i imovinu. To pravo je limitirano načelima:
- načelo nužnosti – sila samo kad je neophodna;
- načelo srazmernosti – snaga mora biti srazmerna cilju;
- načelo minimalne potrebne mere – upotrebiti najblaži mogući oblik.
2.2. Zlostavljanje
Zlostavljanje je svako postupanje kojim se nanosi fizička ili psihička patnja, ali bez stepena intenziteta koji bi dostigao mučenje. Na primer: šamarenje privedenog, vređanje, uskraćivanje vode ili toaleta.
2.3. Mučenje
Mučenje podrazumeva namerno nanošenje teškog bola ili patnje, fizičke ili psihičke, radi iznuđivanja informacija, priznanja, kažnjavanja ili zastrašivanja. Primeri: batinanje do prebijanja, gašenje cigareta na telu, dugotrajno uskraćivanje sna, psihološke pretnje smrću bližnjih.
3. Praktične forme policijske zloupotrebe
- Fizičko nasilje u pritvoru – batinanje, udaranje pendrekom, vezivanje u ponižavajućem položaju.
- Psihološko zlostavljanje – pretnje, vređanje, simuliranje pogubljenja, izolacija bez razloga.
- Prekomerna upotreba sile prilikom hapšenja – upotreba vatrenog oružja ili vezivanje osobe koja ne pruža otpor.
- Neosnovano zadržavanje i uskraćivanje kontakta sa advokatom – što je direktna povreda prava na odbranu.
- Falsifikovanje zapisnika i prikrivanje tragova – što često ide ruku pod ruku sa nasiljem.
4. Društvene i pravne posledice
4.1. Pojedinac
Žrtva policijskog zlostavljanja često ostaje trajno obeležena: fizički invaliditet, psihološke traume, osećaj bespomoćnosti i nepoverenje u institucije. To podriva njenu sposobnost za pravedno učešće u postupku.
4.2. Društvo
Kada policija postane izvor straha, a ne bezbednosti, ruši se temelj poverenja u državu. Društvo upada u spiralu nasilja: građani počinju da izbegavaju institucije, pravdu traže samopomoći, a korupcija cveta.
4.3. Država
Srbija je više puta osuđivana pred Evropskim sudom za ljudska prava zbog neefikasnih istraga mučenja i zlostavljanja (slučajevi „Milovanović protiv Srbije“, „Zdravković protiv Srbije“). To nosi finansijske posledice (obeštećenje), ali i politički teret narušene međunarodne reputacije.
5. Analiza problema u praksi
- Kultura nekažnjivosti – policajci često računaju da će ih korporacijska solidarnost zaštititi, a tužilaštvo odustati od gonjenja.
- Nedostatak nezavisnih istraga – policija istražuje samu sebe, što vodi prikrivanju.
- Problem dokazivanja – žrtva je u asimetričnom položaju, bez svedoka, dok policija kontroliše zapisnike i kamere.
- Sudska praksa – sudovi neretko minimiziraju patnju žrtve, kvalifikujući je kao „lak telesni bol“ umesto mučenja.
- Slabost advokature – nedovoljno se insistira na međunarodnim standardima i upotrebi strategijskih tužbi.
6. Saveti građanima
- Odmah tražite advokata – pravo na branioca je neprikosnoveno.
- Ne potpisujte ništa bez čitanja – zapisnici često sadrže lažne navode.
- Dokumentovati povrede – zahtevati lekarski pregled i slike.
- Obraćanje nezavisnim telima – Zaštitnik građana, Poverenik za informacije, Komitet protiv mučenja.
- Međunarodni put – u slučaju neefikasne domaće istrage, obraćati se Strazburu.
7. Saveti advokatima
- Insistirati na hitnom lekarskom pregledu – dokazni materijal ne sme da iščezne.
- Podnositi krivične prijave – pozivajući se na čl. 137 i 361 KZ.
- Kombinovanje domaćih i međunarodnih mehanizama – tužbe za naknadu štete + predstavke Strazburu.
- Strategijske parnice – slučajevi mučenja treba da postanu testovi za sudsku praksu.
- Javnost i mediji – bez pritiska javnosti, postupci se gase u fioci.
8. Zaključak
Zlostavljanje, mučenje i prekoračenje ovlašćenja od strane policije nisu samo pojedinačni ekscesi, već test zrelosti pravne države. Srbija mora da izgradi kulturu nulte tolerancije prema policijskom nasilju. To podrazumeva:
- jačanje tužilaštva i nezavisnih istražnih tela,
- edukaciju policije o ljudskim pravima,
- zaštitu uzbunjivača,
- ali pre svega – snažan otpor advokature i građanskog društva.
Jer država u kojoj policija postaje mučitelj prestaje biti demokratska i pravna, a postaje instrument straha. Borba protiv toga nije samo borba žrtava, već borba svih nas za dostojanstvo i slobodu.
Tekst o tome kako podneti prijavu ili pritužbu na postupanje policijskog službenika možete pročitati ovde.