
Neodlučivanje državnog organa nije samo administrativni propust. Ono može predstavljati povredu prava građanina na delotvornu pravnu zaštitu i zakonito postupanje uprave.
Postoji jedan naročito težak oblik nepravde koji se ne ispoljava donošenjem nezakonitog rešenja, izricanjem neosnovane kazne ili neposrednim zadiranjem u nečija prava. On se ispoljava odsustvom bilo kakve odluke. Građanin podnese zahtev nadležnom organu, priloži potrebnu dokumentaciju, ispuni zakonom propisane uslove i očekuje da o njegovom pravu bude odlučeno. Umesto rešenja, dobija tišinu. Prolaze nedelje, zatim meseci, ponekad i godine, a postupak ostaje na istom mestu.
Za to vreme život ne miruje. Čovek koji čeka odluku o penziji mora od nečega da živi. Vlasnik nepokretnosti koji traži postupanje nadležnog organa ne može neograničeno da odlaže raspolaganje svojom imovinom. Zaposleni koji očekuje odluku o određenom pravu ne može svoje životne potrebe da prilagodi neizvesnosti koju je stvorila administracija.
U takvim okolnostima, ćutanje države prestaje da bude pitanje administrativne efikasnosti i postaje pitanje pravne sigurnosti, zakonitosti i stvarne zaštite prava građana.
Pravni poredak Republike Srbije poznaje ovaj problem i za njega predviđa posebne mehanizme zaštite. U pravnoj terminologiji on se naziva ćutanje uprave.
Obaveza države da odlučuje
Odnos građanina i organa javne vlasti nije odnos u kojem država slobodno odlučuje hoće li odgovoriti na podneti zahtev. Kada su ispunjene zakonske pretpostavke za vođenje upravnog postupka, nadležni organ ima obavezu da postupa i da o upravnoj stvari odluči u zakonom predviđenom roku.
Ta obaveza proizlazi iz samog načela zakonitosti, ali i iz širih ustavnih garancija pravne sigurnosti i pravne zaštite.
Ustav Republike Srbije, između ostalog, jemči pravo na pravično suđenje i pravo na pravno sredstvo, dok član 198. utvrđuje načelo zakonitosti uprave i sudsku kontrolu zakonitosti konačnih pojedinačnih akata kojima se odlučuje o pravima, obavezama ili na zakonu zasnovanim interesima.
Zakon o opštem upravnom postupku bliže uređuje dužnosti organa koji odlučuju u upravnim stvarima. Njegova osnovna svrha nije samo da propiše redosled procesnih radnji, već da obezbedi zakonito, pravilno i delotvorno ostvarivanje prava i pravnih interesa stranaka.
Organ uprave nije ovlašćen da neodlučivanjem faktički onemogući ostvarivanje prava o kojem je dužan da odluči.
Pri tome, obaveza odlučivanja ne znači da organ mora usvojiti svaki zahtev. Zahtev može biti osnovan ili neosnovan. Organ ga može usvojiti, odbiti ili, kada za to postoje zakonski razlozi, odbaciti. Međutim, tamo gde postoji zakonska dužnost donošenja odluke, organ ne može svoju nadležnost zameniti neograničenim ćutanjem.
Upravo u tome leži suština problema: građanin ima pravo da njegov zahtev bude razmotren i da o njemu bude odlučeno u zakonom propisanom postupku, čak i onda kada ishod postupka nije onakav kakav je očekivao.
Kada nastaje ćutanje uprave?
Ćutanje uprave, u pravnom smislu, postoji kada nadležni organ ne donese, odnosno ne izda odluku u zakonom propisanom roku, iako je bio dužan da to učini.
Prema članu 145. Zakona o opštem upravnom postupku, kada se postupak pokreće po zahtevu stranke ili po službenoj dužnosti u njenom interesu, rok za izdavanje rešenja iznosi najviše 30 dana ako se odlučuje u postupku neposrednog odlučivanja, odnosno 60 dana kada se o upravnoj stvari ne odlučuje u takvom postupku.
Važno je naglasiti da zakon pod izdavanjem rešenja podrazumeva ne samo njegovo donošenje već i obaveštavanje stranke o donetom rešenju.
Drugim rečima, nije dovoljno da organ formalno sačini rešenje koje ostaje u službenim spisima, dok stranka o njemu nije obaveštena na zakonom propisan način.
Navedeni rokovi predstavljaju opšte pravilo, dok posebni zakoni mogu predvideti drugačije rokove ili poseban režim odlučivanja.
Zbog toga se postojanje ćutanja uprave ne može pravilno utvrditi bez prethodne analize prirode postupka, nadležnosti organa, datuma njegovog pokretanja i propisa koji se na konkretnu upravnu stvar primenjuju.
Nije, dakle, svako kašnjenje institucije istovremeno i ćutanje uprave u procesnopravnom značenju tog pojma. Ali kada su ispunjeni zakonom propisani uslovi, propuštanje organa da odluči otvara mogućnost korišćenja odgovarajućih pravnih sredstava.
Građanin ne sme biti talac administrativne neaktivnosti
Posebno je problematično što posledice ćutanja uprave gotovo uvek neposredno pogađaju stranku, a ne organ koji je propustio da postupi.
Državni organ nastavlja da funkcioniše. Njegova organizaciona struktura ostaje nepromenjena, službenici obavljaju svoje poslove, a predmet se nalazi u administrativnom sistemu. Sa druge strane, građanin čije pravo zavisi od odluke tog organa može biti izložen ozbiljnim materijalnim i ličnim posledicama.
Kada se postupak odnosi na penzijsko pravo, neodlučivanje može ugroziti egzistencijalnu sigurnost stranke. Kada je reč o imovinskom pitanju, posledice mogu obuhvatiti nemogućnost korišćenja nepokretnosti ili ostvarivanja određene ekonomske koristi. U postupcima koji se odnose na statusna prava, dugotrajna neizvesnost može bitno uticati na porodični i profesionalni život.
Ono što je za administraciju samo nerešen predmet, za građanina neretko predstavlja pitanje od presudnog životnog značaja.
Upravo zato rokovi u upravnom postupku nisu puka formalnost. Oni su jedan od instrumenata kojima pravni poredak nastoji da spreči da državna vlast, svojim nečinjenjem, neopravdano zadire u pravni položaj pojedinca.
Pravo koje postoji samo u zakonskom tekstu, ali čije se ostvarivanje može neograničeno odlagati, gubi značajan deo svoje praktične vrednosti.
Žalba zbog ćutanja uprave
Jedan od osnovnih mehanizama zaštite od neodlučivanja prvostepenog organa jeste žalba zbog ćutanja uprave.
Zakon o opštem upravnom postupku predviđa pravo stranke na žalbu kada rešenje nije izdato u zakonom određenom roku, pod uslovima propisanim zakonom.
Ovo pravno sredstvo ima posebnu prirodu. Za razliku od uobičajene žalbe, kojom se osporava već doneto rešenje, žalba zbog ćutanja uprave podnosi se upravo zato što rešenje nije izdato.
Njena svrha nije preispitivanje obrazloženja nepostojeće odluke, već pokretanje mehanizma kontrole nad propuštanjem prvostepenog organa da blagovremeno postupi.
Drugostepeni organ, postupajući po takvoj žalbi, ima zakonom utvrđena ovlašćenja da ispita razloge zbog kojih prvostepeni organ nije izdao rešenje i da preduzme odgovarajuće mere radi okončanja postupka.
U zavisnosti od zakonskih pretpostavki, drugostepeni organ može naložiti prvostepenom organu da izda rešenje u određenom roku ili sam rešiti upravnu stvar.
Ovde je neophodno imati u vidu da se žalba zbog ćutanja uprave ne može koristiti mehanički u svakom postupku. Potrebno je utvrditi da li je žalba u konkretnoj upravnoj stvari dozvoljena, koji organ je nadležan da o njoj odlučuje i da li posebni zakon propisuje drugačiji pravni put.
Pravilno određivanje pravnog sredstva od naročitog je značaja, jer pogrešno usmeren podnesak može prouzrokovati dodatno odugovlačenje postupka.
Kada i drugostepeni organ ćuti
Problem postaje još ozbiljniji kada stranka iskoristi pravo na žalbu, ali ni drugostepeni organ ne donese odluku u propisanom roku.
Tada se građanin suočava sa situacijom u kojoj administrativna neaktivnost postoji na oba nivoa odlučivanja.
Zakon o upravnim sporovima predviđa mogućnost sudske zaštite i u takvim slučajevima.
Prema članu 19. ovog zakona, ako drugostepeni organ ne odluči o žalbi u roku od 60 dana od njenog prijema, odnosno u zakonom određenom kraćem roku, stranka može uputiti naknadni zahtev za donošenje odluke.
Ako organ ne donese rešenje ni u daljem roku od sedam dana od podnošenja tog zahteva, nastaju zakonske pretpostavke za podnošenje tužbe zbog ćutanja uprave.
Ista zakonska odredba uređuje i situaciju u kojoj prvostepeni organ nije doneo rešenje protiv kojeg žalba nije dozvoljena. U tom slučaju, pod zakonom propisanim uslovima, stranka takođe može zahtevati sudsku zaštitu nakon što organ ne postupi ni u dodatnom sedmodnevnom roku.
Ovaj mehanizam ima izuzetan značaj, jer sprečava da izostanak upravne odluke sam po sebi onemogući pristup sudu.
Državni organ, dakle, ne može trajno izbeći sudsku kontrolu time što uopšte neće doneti odluku.
Tužba Upravnom sudu zbog ćutanja uprave
Tužba zbog ćutanja uprave predstavlja poseban oblik sudske zaštite od nezakonitog neodlučivanja nadležnog organa.
Njome se ne traži poništavanje upravnog akta koji već postoji, već sudska intervencija povodom propuštanja organa da donese akt koji je bio dužan da donese.
Za pravilno pokretanje ovog spora od presudne je važnosti ispunjenost procesnih pretpostavki.
Uz tužbu je, saglasno članu 22. Zakona o upravnim sporovima, potrebno priložiti kopiju zahteva, odnosno žalbe, kopiju naknadnog zahteva iz člana 19. istog zakona i dokaze o predaji ovih podnesaka nadležnom organu.
Ova dokumentacija omogućava sudu da utvrdi da li je stranka pokrenula odgovarajući postupak, da li su istekli zakonski rokovi i da li je ispunjen uslov za sudsku zaštitu.
Upravo u praksi se pokazuje koliko je važno da stranka sačuva dokaz o svakom podnetom zahtevu, žalbi i naknadnom obraćanju organu.
Nije dovoljno tvrditi da je organu određeni podnesak upućen. Za uspešno vođenje postupka neophodno je, po pravilu, dokazati i njegovu predaju.
Ukoliko Upravni sud utvrdi da je tužba osnovana, može je uvažiti i naložiti nadležnom organu da donese rešenje. U zakonom predviđenim slučajevima sud može i sam rešiti upravnu stvar, ako su za to ispunjeni uslovi.
Sudska zaštita, međutim, ne znači da će svako ćutanje uprave automatski dovesti do priznavanja materijalnog prava koje stranka zahteva.
Pitanje zakonitosti neodlučivanja i pitanje osnovanosti samog zahteva predstavljaju različita pravna pitanja.
Stranka može biti u pravu kada tvrdi da je organ nezakonito propustio da odluči, a da njen prvobitni zahtev ipak ne bude osnovan. Upravo zbog toga je neophodno razlikovati pravo na blagovremenu odluku od prava na povoljan ishod postupka.
Urgencija nije zamena za pravno sredstvo
U praksi se građani često obraćaju organima različitim urgencijama, molbama i dopisima, nastojeći da ubrzaju postupak.
Takvo postupanje može biti korisno. Urgencija može ukazati na dužinu trajanja postupka, značaj predmeta i posledice koje stranka trpi zbog neodlučivanja.
Međutim, potrebno je napraviti jasnu razliku između obične urgencije i zakonom predviđenog pravnog sredstva.
Urgencija, sama po sebi, ne zamenjuje žalbu zbog ćutanja uprave, niti svaka urgencija automatski predstavlja naknadni zahtev iz člana 19. Zakona o upravnim sporovima.
Da bi određeni podnesak imao odgovarajući procesni značaj, mora biti pravilno usmeren, podnet u relevantnoj fazi postupka i sadržinski odgovarati pravnom sredstvu čija se primena zahteva.
Zbog toga nije preporučljivo da stranka mesecima upućuje istovetne molbe, bez prethodne provere da li su već nastupili uslovi za žalbu ili pokretanje upravnog spora.
Pravna zaštita mora biti blagovremena i procesno pravilno postavljena.
Može li građanin tražiti naknadu štete?
Jedno od važnih pitanja jeste da li građanin koji je zbog nezakonitog neodlučivanja organa pretrpeo štetu može zahtevati njenu naknadu.
U načelu, nezakonit ili nepravilan rad organa javne vlasti može predstavljati osnov odgovornosti za štetu, u skladu sa Ustavom, Zakonom o obligacionim odnosima i drugim merodavnim propisima.
Međutim, samo postojanje ćutanja uprave ne znači da je pravo na naknadu štete automatski nastalo.
Za uspešnost odštetnog zahteva potrebno je utvrditi odgovarajući pravni osnov odgovornosti, postojanje štete i uzročno-posledičnu vezu između protivpravnog postupanja, odnosno propuštanja organa, i nastale štetne posledice.
Posebno složeno može biti dokazivanje izgubljene dobiti, odnosno koristi koju bi stranka, prema redovnom toku stvari ili posebnim okolnostima, osnovano mogla očekivati da nije došlo do nezakonitog neodlučivanja.
Potrebno je razlikovati i štetu nastalu zbog nezakonitog postupanja organa od nepovoljnih posledica koje proizlaze iz činjenice da stranka nije ispunjavala materijalnopravne uslove za ostvarivanje traženog prava.
Naknada štete, prema tome, nije sankcija koja se mehanički izriče za svako prekoračenje roka. Ona predstavlja posebno pravno pitanje koje zahteva analizu konkretnih činjenica, dokaza i merodavnog pravnog režima.
Ipak, mogućnost odštetne odgovornosti ima važnu sistemsku ulogu: podseća da nezakonito postupanje državnih organa može proizvesti posledice koje se ne iscrpljuju samim donošenjem zakasnele odluke.
Pravna sigurnost ne postoji bez predvidljivosti
Jedna od temeljnih vrednosti svakog uređenog pravnog poretka jeste predvidljivost postupanja javne vlasti.
Građanin mora moći da predvidi ne samo koja prava i obaveze proizlaze iz zakona, već i u kojem postupku i u kojem vremenskom okviru će nadležni organ o njima odlučivati.
Bez takve predvidljivosti, pravna sigurnost postaje deklarativna.
Čovek koji ne zna kada će dobiti odluku o svom pravu ne može pouzdano planirati sopstvene postupke. On ne zna da li će moći da raspolaže imovinom, da li će ostvariti određeno primanje, da li će nastaviti profesionalnu delatnost ili će morati da pokrene novi postupak.
Posebno je neprihvatljivo kada se administrativna neaktivnost pravda uopštenim pozivanjem na veliki broj predmeta, nedostatak zaposlenih ili organizacione poteškoće.
Takve okolnosti mogu objasniti određene probleme u funkcionisanju uprave, ali same po sebi ne ukidaju zakonsku obavezu organa da postupa u propisanim rokovima.
Uređenje administrativnog sistema jeste odgovornost države. Posledice njegovih nedostataka ne smeju se bez pravnog osnova prenositi na građanina.
Država koja od pojedinca zahteva poštovanje zakonskih rokova mora istu obavezu prihvatiti i za sopstvene organe.
Posebna odgovornost institucija koje odlučuju o egzistencijalnim pravima
Nisu sve posledice ćutanja uprave podjednako teške.
Kada se postupak odnosi na pitanja koja neposredno utiču na egzistenciju stranke, odugovlačenje može imati naročito ozbiljne posledice.
To se posebno odnosi na postupke povodom penzijskih prava, određenih socijalnih davanja, prava iz zdravstvenog osiguranja i drugih prava od kojih zavisi materijalna ili lična sigurnost građana.
U takvim postupcima vreme ima posebnu vrednost.
Naknadno doneta odluka, čak i kada je povoljna za stranku, ne mora u potpunosti otkloniti posledice dugotrajne neizvesnosti.
Čoveku koji je mesecima bio bez sredstava za život nije dovoljno objasniti da je njegov predmet konačno rešen. Pitanje ostaje šta se dešavalo u periodu u kojem je bio onemogućen da blagovremeno ostvari pravo koje mu, prema zakonu, pripada.
Zato je neophodno da organi javne vlasti prilikom postupanja imaju u vidu ne samo formalne procesne obaveze već i stvarne posledice koje njihove odluke, kao i propuštanje da odluče, proizvode u životima ljudi.
Zakonitost uprave ne meri se isključivo pravilnošću konačnog rešenja. Ona se ogleda i u načinu vođenja postupka, poštovanju rokova i stvarnoj mogućnosti stranke da ostvari svoja prava.
Uloga advokata u zaštiti od ćutanja uprave
Pravna zaštita od ćutanja uprave zahteva više od sastavljanja urgencije.
Neophodno je pravilno utvrditi nadležnost organa, prirodu upravne stvari, primenljive rokove, dozvoljenost žalbe i uslove za pokretanje upravnog spora.
Pored toga, potrebno je analizirati celokupan tok postupka, sadržinu podnetih zahteva i postojeću dokumentaciju.
Advokat u takvim predmetima ima zadatak da spreči da stranka, zbog nepoznavanja procesnih pravila, ostane bez delotvorne pravne zaštite.
To podrazumeva izbor odgovarajućeg pravnog sredstva, njegovo blagovremeno podnošenje, pravilno formulisanje zahteva i, kada su ispunjeni uslovi, pokretanje postupka pred nadležnim sudom.
Posebno je važno da se pravna strategija ne svede isključivo na ubrzavanje donošenja odluke, već da obuhvati i analizu materijalnog prava čije se ostvarivanje zahteva.
Naime, cilj pravne zaštite nije samo da organ konačno odgovori, već da stranka dobije zakonitu odluku donetu u pravilno sprovedenom postupku.
Ćutanje uprave kao pitanje odgovornosti vlasti
Problem ćutanja uprave ima i širi pravni značaj.
On neposredno otvara pitanje odnosa javne vlasti prema građaninu.
U pravno uređenoj državi organi uprave ne postoje radi sebe samih. Njihova ovlašćenja ustanovljena su zakonom radi obavljanja javnih poslova i ostvarivanja zakonom određenih ciljeva.
Ta ovlašćenja istovremeno predstavljaju i obaveze.
Nadležnost organa nije privilegija da po sopstvenom nahođenju odlučuje kada će postupati, već zakonom ustanovljena dužnost da postupa u granicama svojih ovlašćenja.
Kada organ neopravdano odugovlači postupak, on ne dovodi u pitanje samo efikasnost administracije, već i poverenje građana u pravni poredak.
To poverenje ne može se izgraditi isključivo zakonskim deklaracijama. Ono nastaje onda kada građanin u praksi vidi da se zakon primenjuje i na njega i na državu.
Posebno je važno da mehanizmi kontrole rada uprave budu stvarni, dostupni i delotvorni. Pravo na žalbu ili tužbu ima pun smisao samo ako može dovesti do efikasne zaštite.
U suprotnom, pravni sistem rizikuje da stvori začarani krug u kojem se građanin, tražeći zaštitu od neodlučivanja jednog organa, suočava sa neodlučivanjem drugog.
Država ima pravo da odluči, ali nema pravo da beskonačno ćuti
Ćutanje uprave nije bezazlena administrativna pojava. U određenim okolnostima ono predstavlja ozbiljnu prepreku ostvarivanju zakonom priznatih prava i narušavanju pravne sigurnosti građana.
Pravni poredak Republike Srbije predviđa mehanizme zaštite od takvog postupanja, pre svega kroz žalbu zbog ćutanja uprave i tužbu u upravnom sporu, uz mogućnost drugih oblika pravne zaštite kada su za njih ispunjeni zakonski uslovi.
Međutim, postojanje pravnih sredstava ne oslobađa organe uprave njihove osnovne obaveze da postupaju blagovremeno i zakonito.
Građanin ne bi smeo biti primoran da vodi poseban postupak samo da bi državni organ izvršio ono što mu zakon već nalaže.
U tome se ogleda jedan od suštinskih zahteva vladavine prava: država ne sme od građanina tražiti poštovanje zakona, a istovremeno sebi dopuštati da sopstvene zakonske obaveze ostavlja neispunjenim.
Pravo na odluku u zakonom propisanom roku nije administrativna povlastica. Ono je sastavni deo zakonitog i delotvornog postupanja javne vlasti.
Jer nepravda ne nastaje samo onda kada država donese nezakonitu odluku. Ponekad nastaje upravo onda kada država odbija da odluči.
A vreme koje građanin izgubi čekajući da institucije ispune svoju dužnost nije vreme koje mu bilo ko može jednostavno vratiti.
Advokatska kancelarija Minić
Pravna zaštita u upravnim postupcima, upravnim sporovima i postupcima za ostvarivanje i zaštitu prava građana.
Napomena: Tekst je informativnog karaktera. Izbor pravnog sredstva, rokovi i uslovi za njegovo korišćenje zavise od prirode konkretne upravne stvari i merodavnih propisa.
Tekst o izdavanju uverenjnja o neosuđivanosti možete pročitati ovde.
