
Krivični postupak u Srbiji poznaje više načina za okončanje krivičnog postupka bez vođenja punog suđenja. Dva najznačajnija instituta u tom smislu su oportunitet i sporazum o priznanju krivičnog dela. Iako na prvi pogled deluju slično – jer oba dovode do bržeg okončanja postupka – njihova priroda, uslovi primene i pravne posledice su bitno različiti.
1. Oportunitet – odlaganje krivičnog gonjenja
Oportunitet (čl. 283. ZKP) predstavlja odluku javnog tužioca da odloži krivično gonjenje protiv osumnjičenog lica, ukoliko ono pristane da ispuni određene obaveze (npr. uplata novca u humanitarne svrhe, otklanjanje štete, izvinivanje oštećenom, volonterski rad i sl.).
To je instrument krivičnopravne politike usmeren ka društvenoj svrsishodnosti: cilj nije kazna, već popravljanje odnosa u društvu i prevencija ponovnog činjenja dela.
Uslovi za primenu:
- Delo mora biti lako krivično delo za koje je propisana kazna do pet godina zatvora ili novčana kazna;
- Osumnjičeni mora prihvatiti da ispuni jednu ili više obaveza koje mu predloži tužilac;
- Tužilac je jedini ovlašćen da primeni ovaj institut – sud ne učestvuje u odlučivanju.
Pravne posledice:
- Ako osumnjičeni u određenom roku ispuni sve obaveze, tužilac odbacuje krivičnu prijavu, a postupak se ne pokreće;
- Ta odluka ne predstavlja osudu i ne ulazi u kaznenu evidenciju;
- Ako pak osumnjičeni ne ispuni obaveze, postupak se nastavlja kao i svaki drugi krivični postupak.
Zaključak: oportunitet ne podrazumeva priznanje krivice, ne dovodi do osude, i predstavlja svojevrsnu „šansy za popravni“.
2. Sporazum o priznanju krivičnog dela
Sporazum o priznanju krivičnog dela (čl. 313–320. ZKP) je formalni dogovor između javnog tužioca i okrivljenog, kojim okrivljeni priznaje izvršenje dela, a tužilac se saglašava sa određenom kaznom ili drugom krivičnom sankcijom.
To je institut koji proizilazi iz načela ekonomičnosti i efikasnosti postupka, ali i iz prava okrivljenog da slobodno raspolaže svojom odbranom.
Uslovi za primenu:
- Okrivljeni mora svestno i dobrovoljno priznati delo, uz potpunu obaveštenost o posledicama;
- Sporazum se zaključuje u pisanom obliku između tužioca i okrivljenog (uz branioca);
- Sud zatim održava ročište radi provere zakonitosti i dobrovoljnosti sporazuma;
- Tek ako sud prihvati sporazum, donosi se presuda kojom se okrivljeni oglašava krivim.
Pravne posledice:
- Sudska presuda po sporazumu ima snagu pravnosnažne osude;
- Upisuje se u kaznenu evidenciju;
- Okrivljeni time gubi pravo na žalbu u pogledu činjeničnog stanja i visine kazne;
- U slučaju nepoštovanja uslova (ako ih ima u okviru sporazuma), primenjuju se opšta pravila izvršenja kazni.
Zaključak: sporazum je priznanje krivice i dovodi do osude, ali uz „popust“ u kazni i brže okončanje postupka.
3. Ključne razlike
| Karakteristika | Oportunitet | Sporazum o priznanju |
|---|---|---|
| Priroda | Odluka tužioca o odlaganju gonjenja | Dogovor tužioca i okrivljenog o kazni |
| Priznanje krivice | Nije potrebno | Obavezno |
| Pravna posledica | Postupak se ne vodi, nema osude | Donosi se presuda – osuda |
| Evidencija | Ne ulazi u kaznenu evidenciju | Upisuje se u kaznenu evidenciju |
| Cilj | Prevencija i resocijalizacija | Efikasnost i smanjenje kazne |
| Nadležnost | Isključivo tužilac | Sud odlučuje o prihvatanju sporazuma |
| Oblast primene | Lakša krivična dela | Širi spektar dela, osim najtežih |
4. Praktični značaj i savet
U praksi, oportunitet je pogodan za prvi prekršaj, kod lica koja nisu ranije osuđivana i koja pokazuju spremnost da isprave posledice svog ponašanja. On predstavlja „put bez kazne“, ali uz moralnu obavezu da se greška ne ponovi.
Sporazum o priznanju je, pak, instrument koji koriste lica koja priznaju delo i žele blažu sankciju i kraći postupak. On ima težinu pravnosnažne osude, ali omogućava predvidljiv ishod i manji rizik.
5. Zaključak
Iako oba instituta vode ka efikasnijem krivičnom postupku, oportunitet je preventivan i bez osude, dok je sporazum represivan, ali sa snižavanjem kazne.
Suštinska razlika je u posledici:
- kod oportuniteta građanin ostaje neosuđivan,
- kod sporazuma postaje osuđeno lice.
U praksi, dobar branilac će uvek nastojati da prvo ispita mogućnost oportuniteta, jer on jedini zaista „briše“ krivicu pre nego što je i nastala.
Tekst o tome da li je moguća primena oportuniteta nakon uslovne osude možete pročitati ovde.
