Krivična odgovornost za nasilje u porodici: između prakse i zloupotrebe

Uvod

Krivično delo nasilja u porodici (čl. 194 KZ RS) u prethodnih dvadeset godina postalo je jedno od najčešće primenjivanih u praksi. Zakonodavna namera je jasna — zaštita fizičkog i psihičkog integriteta članova porodice, posebno žena i dece. Ipak, kako vreme odmiče, sve je više slučajeva u kojima se ovaj institut zloupotrebljava: u razvodima, borbama za starateljstvo, osvetama ili čak u cilju izbacivanja nekog člana porodice iz stana.

Šta zakon kaže?

Krivični zakonik propisuje da će se kazniti onaj ko vrši nasilje nad članom porodice, pri čemu nasilje obuhvata fizičko, psihičko i seksualno zlostavljanje, pretnje, ekonomsko uskraćivanje i slične oblike ponašanja. Kazne se kreću od novčanih, preko uslovnih, do višegodišnjih zatvorskih kazni — zavisno od težine i učestalosti ponašanja.

Praksa sudova

Sudska praksa se vremenom razvila u smeru stroge zaštite žrtava. Mere zabrane prilaska se izriču gotovo automatski. Iako je ovaj mehanizam spasonosni u slučajevima stvarnog zlostavljanja, u praksi sve više vidimo i slučajeve u kojima se mere izriču na osnovu jednostranih tvrdnji, bez ijednog dokaza — „jedna reč protiv druge“.

Ovo dovodi do ozbiljnih posledica: odvajanja roditelja od dece, izbacivanja iz porodičnih stanova, gubitka posla i kriminalizacije lica koja, možda, nisu učinila ništa kažnjivo.

Zloupotrebe instituta

Kao advokat, svedok sam pojave u kojoj se prijave za nasilje podnose iz strateških razloga u brakorazvodnim parnicama. Ne retko, klijent dobija rešenje o udaljenju iz stana u roku od 24 sata, bez mogućnosti da iznese svoju stranu priče. Usledi privremena mera, zatim optužni predlog, dugotrajan sudski postupak — i u međuvremenu, porodica se raspada, a dete odrasta bez drugog roditelja.

Potreba za reformom?

Da li je vreme da se u zakon unese jasnija definicija pojmova? Da li treba uvesti institucionalne mehanizme za brže otkrivanje zloupotreba i lažnih prijava? Ili možda posebne sankcije za one koji koriste krivičnopravne institucije kao oružje u privatnim sporovima?

Ovde ne govorimo o ukidanju zaštite — naprotiv, govorimo o njenom očuvanju kroz pravičnost. Jer kada institucija postane sredstvo u rukama nečasnih, ona prestaje da štiti one kojima je zaista potrebna.

Zaključak

Nasilje u porodici je stvarni i ozbiljan društveni problem. Ali i zloupotreba borbe protiv nasilja je takođe oblik nasilja — institucionalnog i pravnog. Pravosuđe mora pronaći ravnotežu između zaštite i pravičnosti, jer u suprotnom — svi gubimo.

Tekst o polnom uznemiravanju na radnom mestu možete pročitati ovde.

Related Posts

Leave a Reply