Pravni sistem Republike Srbije poznaje dva osnova za nasleđivanje: testament i zakon. Ukoliko je preminuli iza sebe ostavio testament koji ispunjava sve zakonom propisane uslove, njegova imovina će biti raspodeljena u skladu sa testamentom. Ukoliko je lice umrlo bez testamenta ili, pak, testament ne ispunjava zakonske uslove da bi proizveo pravno dejstvo, imovina će biti raspodeljena zakonskim naslednicima na osnovu zakonskih pravila.
Testamentom se izbegava zakonski režim nasleđivanja, s obzirom testamentalno nasleđivanje ima prioritet, odnosno, ukoliko postoji testament, onda se nasleđuje na osnovu njega, tek ukoliko testamenta nema, onda se nasleđuje na osnovu zakona. Testamentom se udeli zakonskim naslednicima,mogu raspodeliti na osnovu volje ostavioce i drugačije, nego što bim po zakonu pripalo. Takođe, testamentom imovinu ostavilac može raspodeliti i licima koja ne spadaju u zakonske naslednike.
Testament ili zaveštanje je jednostrana, lična i uvek opoziva izjava volje za to sposobnog lica – zaveštaoca kojom ono raspoređuje svoju imovinu za slučaj smrti, u zakonom određenom obliku.
Iz ovoga proizlazi da testament nastaje i proizvodi pravno dejstvo izjavom volje samo jednog lica – zaveštaoca;
Testamnet može sačiniti lice koje je u momentu sačinjavanja zaveštanja navršilo petnaest godina života i koje je sposobno za rasuđivanje. Sposobnost za rasuđivanje je sposobnost lica da shvati stvarni i pravni značaj svoje izjave volje. S tim u vezi, ukoliko lice izgubi sposobnost za rasuđivanje posle sačinjenog zaveštanja to neće uticati na punovažnost , odnosno pravno dejstvo testamneta.
Testament je formalan pravni posao, s obzirom na to da proizvodi pravno dejstvo samo ukoliko je učinjen u nekoj od zakonom predviđenih formi.
Testamentom se raspolaže imovinom za slučaj smrti ,a to znači da ovaj pravni posao nastaje za života lica koje ga preduzima, ali sva njegova pravna dejstva počinju tek njegovom smrću;
Testament isključuje bilo kakvu vrstu zastupanja – izjavu volje zaveštalac mora dati isključivo lično, nikad preko punomoćnika bez obzira na vrstu punomoćja;
Zaveštalac uvek može izmeniti ili opozvati sve dok je sposoban za rasuđivanje i tog prava se ne može ni na koji način odreći;
Testamnet je dobročin pravni posao – naslednici po osnovu njega dobijaju korist za koju ne daju nikakvu protivvrednost;
Zaveštaočeva volja za sačinjavanje, kao i za opoziv zaveštanja, mora biti ozbiljna, stvarna i slobodna, a njegova namera da sačini ili da opozove testament mora biti određena i bezuslovna.
Vrste tstamenta
Zaveštanje mora biti sačinjeno u obliku i pod uslovima određenim zakonom. Zakon o nasleđivanju predviđa devet oblika testamenta. U praksi su najčešći:
– svojeručni testament;
– pismeni testament pred svedocima;
– javnobeležnički testament i
– sudski testament.
Svojeručni testament
Za punovažnost ovog zaveštanja potrebno je da ga zaveštalac od početka do kraja napiše svojom rukom i da ga potpiše, te je neophodno da zaveštalac zna da čita i piše. Nije dozvoljeno da se tekst zaveštanja nekome diktira ili da se iskuca i odštampa, a potom potpiše. Datum sačinjavanja ne mora se posebno naznačiti, ali je poželjno zbog moguće procene sposobnosti za rasuđivanje zaveštaoca, zbog eventualnog opoziva i sl.
Ovaj oblik testamenta odlikuje brzina i lakoća s obzirom da ga lice može sastaviti samo, bez potrebe za bilo kakvom overom i bez ikakvih troškova. Ovaj testament je jedini oblik zaveštanja kod kojeg se ne zahteva prisustvo drugih lica u bilo kom svojstvu.
Pismeni testament pred svedocima
Za punovažnost ovog zaveštanja potrebno je da zaveštalac pred dva svedoka izjavi da je već sačinjeno pismeno pročitao, da je to njegova poslednja volja i da se potom na pismenu svojeručno potpiše. I ovde je neophodan uslov da je zaveštalac pismen, ali ovaj občlik testamenta, za razliku od svojeručnog, može sastaviti na bilo koji način: olovkom, bilo kojim mehaničkim sredstvom za pisanje, čak može prepustiti i nekom drugom licu da to uradi umesto njega. Dakle, potrebno je da zaveštalac izjavi da je to pismeno pročitao i da ga priznaje za svoje zaveštanje, ali ne i da ga sam svojeručno sastavi. Nakon izjave zaveštaoca i njegovog svojeručnog potpisa, neophodno je da zaveštanje istovremeno svojeručno potpišu i oba svedoka, pri čemu je poželjno navesti njihovo svojstvo. Sve ove radnje, od izjave zaveštaoca da je pročitao pismeno i da je to njegova poslednja volja do potpisivanja svedoka, moraju da se urade u isto vreme na istom mestu dok su oba svedoka prisutna kako bi zaveštanje bilo punovažno.
Svedoci moraju biti pismeni, punoletni i potpuno poslovno sposobni. Zaveštajni svedok ne može biti lice koje je zaveštaocu krvni srodnik u pravoj liniji, pobočni srodnik zaključno sa četvrtim stepenom srodstva, tazbinski srodnik zaključno s drugim stepenom srodstva, srodnik po usvojenju, supružnik, bivši supružnik, vanbračni partner, bivši vanbračni partner, staralac, bivši staralac, štićenik ili bivši štićenik. Takođe, nedozvoljene su odredbe zaveštanja kojima se nešto ostavlja zaveštajnim svedocima, kao i bračnim drugovima, precima, potomcima i braći i sestrama svedoka. Ukoliko svedok umre pre zaveštaoca, to neće uticati na punovažnost zaveštanja.
I kod ovog oblika zakon ne propisuje obavezu označavanja datuma sačinjavanja, ali je to svakako poželjno iz gore navedenih razloga.
Javnobeležnički testament
Javnobeležničko testament sačinjava javni beležnik i to bilo koji javni beležnik, bez obzira gde se nalazi imovina zaveštaoca ili njegovo prebivalište, u obliku javnobeležničkog zapisa i on ima istu dokaznu snagu kao i da je sačinjen u sudu.
Sudski testament
Ovaj testament se može sačiniti pred bilo kojim osnovnim sudom, bez obzira na prebivalište zaveštaoca, s tim što će sud pred kojim je sastavljeno imati obavezu da ga dostavi sudu na čijem području zaveštalac ima prebivalište.
Sudsko zaveštanje je oblik testamenta koji sudija sačinjava po kazivanju zaveštaoca, po pravilima koja važe za sastavljanje isprava. Ovo znači da zaveštalac ne može doći sa već pripremljenom ispravom i priznati je za svoje zaveštanje, već mora svoju volju izjaviti, što se potom unosi u zapisnik. Pre nego što pristupi sastavljanju testamenta, sudija je dužan da na odgovarajući način utvrdi identitet zaveštaoca i da proveri da li zaveštalac ima odgovarajuću sposobnost za sastavljanje zaveštanja. Pri unošenju, Sudija treba da nastoji da zaveštaočeve izjavu unese u zapisnik verno i na što autentičniji način.Takođe, sudija mora i da se stara da sadržina bude u skladu sa prinudnim propisima, javnim poretkom i dobrim običajima. Nakon sastavljanja po kazivanju zaveštaoca, neophodno je da zaveštalac takvo zaveštanje pročita i potpiše, a da potom sudija u samom zaveštanju potvrdi da ga je zaveštalac u njegovom prisustvu pročitao i potpisao. Ukoliko zaveštalac nije u stanju da pročita zaveštanje koje mu je sačinio sudija, sudija ga onda mora pročitati u prisustvu dva svedoka, nakon čega zaveštalac treba u prisustvu istih svedoka da izjavi da je to njegovo zaveštanje i potom ga potpiše, pri čemu se i svedoci moraju istovremeno potpisati na zaveštanju. Sudija je nakon toga dužan da u zaveštanju potvrdi da su sve ove radnje učinjene.
Zaveštanje može čuvati zaveštalac, advokat, testamentalni naslednik ili neko treće lice kome ga zaveštalac poveri na čuvanje. Takođe, zaveštalac može svojeručno zaveštanje, pismeno zaveštanje pred svedocima i sudsko zaveštanje deponovati (poveriti na čuvanje) nadležnom sudu u otvorenom ili zatvorenom omotu, a sud će o prijemu zaveštanja sačiniti zapisnik i zaveštanje staviti u zaseban omot koji će se zapečatiti i čuvati u sudu. Svakako, po pokretanju ostavinske rasprave, lica koja imaju saznanja da postoji zaveštanje dužna su da sudu to prijave i da ga predaju ukoliko je u njihovom posedu.
Zaveštanje koje je uništeno, izgubljeno ili skriveno posle smrti zaveštaoca, ili pre njegove smrti ali bez njegovog znanja i volje, proizvodi dejstvo punovažnog zaveštanja ako zainteresovano lice (potencijalni naslednik) dokaže da je zaveštanje postojalo, da je uništeno, izgubljeno ili skriveno, da je bilo sačinjeno u obliku propisanom zakonom i ako dokaže sadržinu zaveštanja.
Opoziv testamenta
Zaveštalac uvek može u celini ili delimično opozvati zaveštanje. Opoziv se može izvršiti izričitom izjavom datom u bilo kom obliku u kome se može i sačiniti testament, kao i fizičkim uništenjem pismena od strane zaveštaoca. U situaciji kada je zaveštalac sačinio više zaveštanja, a kasnijim zaveštanjem izričito ne opoziva ranije, odredbe ranijeg zaveštanja će ostati na snazi samo ukoliko nisu u suprotnosti sa odredbama kasnijeg. Takođe, ukoliko zaveštalac nakon sačinjenog zaveštanja raspolaže određenom zaveštalom stvari ili pravom, to raspolaganje ima dejstvo opoziva zaveštanja te stvari ili prava.
Osporavanje testamenta
Testament proizvodi pravno dejstvo ukoliko je punovažan. To znači da ga je sačinilo lice sposobno za rasuđivanje, starije od 15 godina života, slobodno izražavajući svoju volju u nekom od oblika koji su propisani zakonom, pri čemu sama sadržina testamenta nije protivna prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima. U suprotnom, testament je nevažeći. Razloge za nevažnost testamenta Zakon o nasleđivanju deli u dve kategorije – razloge za ništavost i razloge za rušljivost. U zavisnosti od konkretnog razloga, razlikuju se lica koja mogu osporavati testament, rokovi u kojima to mogu učiniti, način na koji treba postaviti tužbeni zahtev, kao i kakvo će biti dejstvo sudske odluke, pa je od izuzetnog značaja utvrđivanje tačnih razloga za pobijanje testamenta u svakom konkretnom slučaju.
Ništavost testamenta
Testament je ništav ako je njegova sadržina protivna prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima. Dokazivanje ove opšte ništavosti podrazumeva poznavanje pravnog poretka kao takvog, te imperativnih normi sa kojima testament ne može biti u suprotnosti. Pored nje, zakonom su predviđeni i posebni slučajevi ništavosti testamenta, pa je ništav testament lica koje nije navršilo 15 godina života i lica koje je zbog nesposobnosti za rasuđivanje potpuno lišeno poslovne sposobnosti (u posebnom sudskom postupku mu je oduzeta sposobnost samostalnog preduzimanja pravnih poslova), kao i falsifikovani testament.
Međutim, može se desiti da je samo neka od odredbi u testamentu ništava. Ništavost te odredbe neće značiti i ništavost samog testamenta ukoliko on može opstati bez nje ili ukoliko ona nije bila odlučujuća pobuda zbog koje je testament sačinjen.
Ništavim testamentom vređaju se opšti interesi, pa na ništavost testamenta sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svako zainteresovano lice. Samo pravo na isticanje ništavosti se ne gasi, što znači da nije ograničeno, već se uvek može koristiti. Takođe, za razliku od rušljivosti, ništavost testamenta nastupa po samom zakonu, što znači da momentom nastupanja nekog od predviđenih razloga nastupa i ništavost testamenta. Zbog toga tužbeni zahtev u ovom slučaju podrazumeva utvrđivanje ništavosti (utvrđivanje da je ista već nastupila po zakonu), pa je sudska odluka kojom je usvojen taj tužbeni zahtev deklaratornog karaktera, odnosno samo konstatuje postojanje ništavosti. Kod utvrđene ništavosti smatra se da testament nikada nije ni nastao. U tom slučaju, primeniće se zakon kao osnov nasleđivanja ili eventualno ranije sačinjen testament ukoliko isti ispunjava sve uslove za proizvođenje pravnog dejstva.
Rušljivost testamenta
Zakon predviđa tri razloga za rušljivost testamenta.
Prvi razlog je nedostatak zaveštajne sposobnosti, pa je testament rušljiv ukoliko ga je sačinilo lice koje je u momentu sačinjavanja bilo nesposobno za rasuđivanje. To znači da se radi o licu koje je starije od 15 godina života i koje je nesposobno za rasuđivanje, ali koje nije sudskom odlukom lišeno poslovne sposobnosti, odnosno sposobnosti da samostalno preduzima pravne poslove. Nedostatak zaveštajne sposobnosti može biti i razlog ništavosti, međutim, kod ništavosti reč je o licu koje je mlađe od 15 godina života ili licu koje je zbog nedostatka sposobnosti za rasuđivanje sudskom odlukom lišeno poslovne sposobnosti.
Drugi razlog je postojanje mane volje u vreme sačinjavanja testamenta, pa je testament rušljiv ukoliko je sačinjen pod uticajem prinude, pretnje i prevare ili u zabludi o činjenicama koje su predstavljale pobudu da se testament uopšte sačini. Rušljivost pojedine odredbe iz navedenog razloga neće podrazumevati i rušljivost testamenta u celosti ukoliko on može opstati bez te odredbe ili ukoliko ta odredba nije bila odlučujuća pobuda zbog koje je zaveštanje sačinjeno.
Treći razlog je povreda forme, pa je testament rušljiv ukoliko nije sačinjen u obliku i pod uslovima određenim zakonom.
Rušljivost testamenta vređa samo pojedinačne interese, pa sud ne vodi računa po službenoj dužnosti o postojanju razloga za rušljivost testamenta, već to čini isključivo na zahtev lica koje za to ima pravni interes. To je svako lice koje bi po zakonskom redu nasleđivanja bilo pozvano na nasleđe kada ne bi bilo testamenta ili lice koje učini verovatnim da bi mu poništajem testamenta pripala neka korist iz zaostavštine. Za razliku od ništavosti, rušljiv testament nije takav po samom zakonu i stoga sud nije ovlašćen da se po službenoj dužnosti upušta u ispitivanje njegove valjanosti, već njegov opstanak zavisi od lica koja mogu zahtevati poništaj. Zbog toga tužbeni zahtev u ovom slučaju podrazumeva poništaj testamenta, pa je sudska odluka kojom se taj zahtev usvaja konstitutivnog karaktera, odnosno pravnosnažnom sudskom odlukom se poništava testament koji je do tada proizvodio pravno dejstvo.
Poništaj testamenta zbog zaveštajne nesposobnosti i mana zaveštaočeve volje može se zahtevati u roku od jedne godine od dana saznanja za postojanje uzroka rušljivosti, a najkasnije u roku od deset godina od dana proglašenja zaveštanja, odnosno u roku od dvadeset godina ukoliko se radi o nesavesnom licu. Zbog povrede oblika i nepoštovanja uslova određenih zakonom poništaj testamenta se može zahtevati u roku od jedne godine od dana saznanja za zaveštanje, a najkasnije u roku od deset godina od dana proglašenja zaveštanja.
Ukoliko se pravnosnažnom sudskom odlukom poništi testament, pravne posledice su iste kao i kod ništavosti testamenta – smatraće se da testament nikada nije ni nastao, te će se primeniti zakon kao osnov nasleđivanja ili eventualno ranije sačinjen testament ukoliko isti ispunjava sve uslove za proizvođenje pravnog dejstva.
S druge strane, ukoliko se takav zahtev uopšte ne istakne ili se pravnosnažnom sudskom odlukom odbije, testament nastavlja da proizvodi pravno dejstvo.
Na osnovu svega možemo sumirati:
Ko može pobijati testament?
Prema odredbama Zakona o nasleđivanju na ništavost se može pozvati svako zainteresovano lice dok se na rušljivost može pozvati samo lice koje za to ima pravni interes, a to su u najvećem broju slučajeva zakonski naslednici ostavioca.
Kada je testament ništav?
Zaveštanje je ništavo ako je njegova sadržina protivna prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima. Radi dokazivanja ovog razloga za pobijanje testamenta, potrebno je poznavati pravni sistem i imperativne norme kojima zaveštanje ne sme biti u suprotnosti.
Ništavo je zaveštanje lica koje nije navršilo 15 godina života i lica koje je zbog nesposobnosti za rasuđivanje potpuno lišeno poslovne sposobnosti.
Falsifikovano zaveštanje je ništavo. Radi dokazivanja ovog razloga za pobijanje testamenta, angažuje se veštak grafološke struke čiji je zadatak da utvrdi da li je rukopis. Odnosno potpis na testamentu autentičan potpis lica na čije ime testament glasi. U te svrhe potrebno je pribaviti ranije rukopise zaveštaoca, sa kojima se može uporediti testament.
Da li ništavost neke odredbe povlači ništavost samog zaveštanja?
Ništavost neke odredbe zaveštanja ne povlači ništavost i samog zaveštanja ako ono može opstati bez ništave odredbe ili ako ta odredba nije bila odlučujuća pobuda zbog koje je zaveštanje sačinjeno.
Ništava je odredba zaveštanja kojom zaveštalac određuje naslednika svom nasledniku ili isporukoprimcu.
Ništava je odredba zaveštanja kojom zaveštalac svom nasledniku ili isporukoprimcu zabranjuje da otuđi stvar ili pravo koje mu je ostavio.
Ništava je odredba zaveštanja kojom se zabranjuje ili ograničava deoba nasledstva.
Ništave su one odredbe zaveštanja kojima je nešto ostavljeno ovlašćenom licu za sastavljanje testamenta odnosno svedocima zaveštanja, kao i bračnim drugovima, precima, potomcima i braći i sestrama tih lica.
Koji je rok za isticanje ništavosti i koje su posledice ništavog testamenta?
Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se. Ništavo zaveštanje smatra se zaveštanjem koje nikada nije ni bilo sačinjeno.
Kada je testament rušljiv?
Rušljivo je zaveštanje lica koje je u trenutku njegovog sačinjavanja bilo nesposobno za rasuđivanje, odnosno koje nije imalo zaveštajnu sposobnost. Ovde je posebno potrebno imati u vidu da se ovde radi o licu koje je navršilo 15 godina života i nije lišeno poslovne sposobnosti – jer takvi nedostaci povlače ništavost testamenta. Dakle, ovde se radi o licu koje je naknadno postalo neposobno za rasuđivanje, a da pri tome nije lišeno poslovne spodobnosti. Najčešći primeri u praksi su da se radi o licu koje je zbog godina života odnosno starosti, bolesti i drugih razloga postalo nesposobno za rasuđivanje. U slučaju takve sumnje, prilikom sačinjavanja testamenta najsigurnije je da se zaveštalac podvrgne psihijatrijskom veštačenju radi utvrđenja njegove sposobnosti za rasuđivanje, kako bi se na taj način izbegle mogućnosti za kasnije pobijanje testamenta.
Rušljivo je zaveštanje sačinjeno pod uticajem prinude, pretnje i prevare ili u zabludi o činjenicama koje su zaveštaoca pobudile da sačini zaveštanje.
Koji je rok za isticanje rušljivosti i koje su posledice rušljivog testamenta?
Poništaj testamenta se može zahtevati u roku od jedne godine od dana saznanja za postojanje uzroka rušljivosti kada se testament pobija zbog zaveštajne nesposobnosti i mana volje, odnosno od dana saznanja za zaveštanje kada se testament pobija zbog povrede oblika, a najkasnije u roku od 10 godina od dana proglašenja zaveštanja.
Rok od jedne godine ne može početi da teče pre proglašenja testamenta.
Pravne posledice rušljivog testamenta su iste kao i kod ništavog testamenta.
Testament ili ugovor o doživotnom izdržavanju*
U praksi se veoma često dešava da lice koje želi da na određeni način raspolaže svojom imovinom za slučaj smrti ima dilemu da li je to bolje učiniti testamentom ili pak ugovorom o doživotnom izdržavanju, te ćemo u ovom tekstu objasniti prednosti i nedostatke od ova dva pravna posla.
Imajući u vidu da se radi o dva izuzetno važna instituta u ovom tekstu iznećemo samo osnovne i najvažnije karakteristike.
Pre svega moramo napomenuti da je testament pravni posao čija dejstva nastupaju tek posle smrti ostavioca, da je to dobročin pravni posao, odnosno da testamentarnom nasledniku nije nametnuta nikakva obaveza.Testament je jednostrani pravni posao, što znači da je za njegovo zaključenje dovoljno samo jedno lice – ostavilac.
Zakon propisuje više formi u kojoj se može sačiniti testament i uslove za njihovo zaključenje, dok je u praksi je najrasprostranjeniji pisani testament pred svedocima. Zaključije se tako što zaveštalac pred dva svedoka, koji moraju da ispunjavaju određene uslove iz Zakona, izjavi da je unapred sastavljeni tekst testamenta pročitao i zatim izjavi da to predstavlja njegovu poslednju volju, nakon čega se isti potpisuje na testament a nakon toga testament potpisuju i prisutni svedoci.
Jedna od glavnih karatkeristika testamenta u odnosu na ugovor o doživotnom izdržavanju je ta što se testamentom ne mogu isključiti nužni naslednici iz nasleđivanja, a to znači da ako je ostavilac testamentom raspolagao celokupnom imovinom a da pri tome nije obuhvatio nužne naslednike, oni mogu tražiti izmenu testamenta i na sudu dobiti nužni deo koji im po zakonu pripada. Zatim testament je znatno lakše opozvati nego ugovor, jer je dovoljno da ostavilac naknadno sačini novi testament i tako poništi onaj prethodni, sastavi izjavu da opoziva raniji testament ili fizički uništi ranije napisani testament. Takođe ostavilac testament može opozvati i tako što će za života raspolagati (prodati, pokloniti) imovinom koja je predmet testamenta.
Kao što i sam naziv kaže ugovor o doživotnom izdržavanju je po svojoj prirodi ugovor, što znači da je za njegovo zaključenje potrebno dva lica za razliku od testamenta. Za razliku od testament, ugovor o doživotnom izdržavanju proizvodi pravno dejstvo od dana zaključenja dok samo pravo svojine na imovini koja je njegov predmet prelazi na davaoca izdržavanja nakon smrti primaoca izdržavanja, što znači da za vreme života lica koje ostavlja imovinu, lice koje stiče tu imovinu ima obaveze koje mora da izvršava te je s obzirom na to ovaj ugovor teretan.
Ovaj ugovor je strogo formalan što znači da bi bio punovažan potrebno je da bude overen od strane javnog beležnika i da sadrži obavezne elemente. U skladu sa navedenim i raskid takvog ugovora je znatno teži neko što je to opozivanje testamenta te je i to jedna od bitnih razlika.
Na kraju, možda i najznačajnija razlika od testamenta je to, što je ugovor o doživotnom izdržavanju jedini pravni posao kojim se nužni naslednici mogu isključiti iz nasleđivnja voljom ostavioca. To praktično znači da nužni naslednik neće imati pravo na nužni deo koji mu po Zakonu pripada, ako je ostavilac svu svoju imovinu ostavio trećem licu na osnovu ovog ugovora.
Takođe, prilikom sastavljanja ovog ugovora poželjno je tačno definisati šta su sve obaveze davaoca izdržavanja koje on ima prema primaocu izdržavanja kao bi se izbegli eventualni sporovi oko toga dal je ugovor izvršen kako treba, s tim ukoliko se to i propusti Zakon predviđa da je obaveza davaoca izdržavanja „obezbeđivanje stanovanja, hrane, odeće i obuće, odgovarajuću negu u bolesti i starosti, troškove lečenja i davanja za svakodnevne uobičajene potrebe”.
Iz svega navedenog jasno je da svaki od ovih akata ima svoje prednosti i mane i te je na samom ostavicu odluka koji je od njih koristiti u zavisnosti od svojih potreba i želja. Oba pravna posla su pravno sigurna ukoliko su zaključena u odgovarajućoj formi, prednost testamenta je što se lako zaključuje i isto tako lako opoziva i što nema dodatnih troškova prilikom zaključenja, što njegova sadržina može biti tajna do njegovog otvaranja nakon smrti ostavioca, dok ugovor o doživotnom izdržavanju pruža mogućnost ostaviocu da isključi nužne naslednike iz nasleđivanja i pruža jedan vid sigurnosti da će ga neko paziti i negovati za života jer je davalac izdržavanja na to obavezan samim ugovorom i snosi rizik raskida istog u slučaju da ne ispunjava svoje ugovorne obaveze.
___________________
*Tekst advokata Aleksandra Sarića
Advokat Zoran J. Minić
lawofficeminic@gmail.com